Redpen https://blog.dnevnik.hr/redpen

ponedjeljak, 19.11.2007.

Ako još nije jasno - e baš zato izađimo na izbore

19.11.2007. u 21:39 • 2 KomentaraPrint#prijavi hr.digg

petak, 01.12.2006.

Fiskalna decentralizacija – spin na hrvatski način

Paralelno sa proračunom za 2007. godinu Vlada je u proceduru za donošenje u Hrvatski sabor uputila i izmjene zakona o financiranju lokalne samouprave. Ministar financija Ivan Šuker je, uzdajući se u saborsku većinu, koja do sada nije iznevjerila Vladu i ne-izglasala ili odbila neki Vladin prijedlog, u proračun na rashodovnoj strani već ugradio prihode od poreza na dobit koji će nakon usvajanja izmjena zakona o financiranju lokalne samouprave u cijelosti pripasti središnjoj državi i već je smanjen dio prihoda od poreza na dohodak. Time se na posredan način vrlo plastično pokazuje koliki utjecaj Sabor i saborski zastupnici imaju na vođenje države i temeljne državne poslove, a i koliko država važnim smatra lokalnu samoupravu jer im u fazi kad su prve projekcije lokalnih proračuna trebale biti gotove iz temelja mijenja prihodovnu stranu.
Mudro nazivajući izmjene zakona fiskalnom decentralizacijom ostvaren je bar jedan preduvjet da nova podjela prihoda bude dobro prihvaćena u javnosti. Već duže vrijeme postoji izražen stav da je dosadašnja distribucija poreza na dobit temeljno nepoštena i nepravedna tako da je i premijer Sanader u svojim rijetkim posjetima jedinicama lokale samouprave obećavao i najavljivao pravedniju podjelu poreza na dobit. Taj problem inače nije bio toliko izražen u godinama kada su vodeća hrvatska poduzeća ostvarivala gubitke ili skrivala dobit, ali otkad se dobit prikazuje u realnim vrijednostima, otvorili su se apetiti svih koji su bili zakinuti zagrebačkom dominantnom pozicijom u ostvarivanju prihoda poreza na dobit. Malo tko bi mogao i dalje braniti pravednost sustava u kojem se prohod na ostvarenu dobit koju ostvare npr. sisačka rafinerija i sisačka termoelektrana i dalje dijeli između države i Grada Zagreba samo zbog činjenice da su INA i HEP registrirani u Zagrebu. Unatoč prvotnim najavama, Sanader i njegov financijski egzekutor nisu se odlučili pravednije podijeliti porez na dobit prema lokaciji proizvodnog pogona koji ostvaruje dobit ili po glavarini, odnosno prema broju zaposlenih nekog poduzeća u pojedinoj jedinici lokalne samouprave, nego su cijeli prihod uzeli u svoju već nabubrenu blagajnu, a dobrohotno su se odrekli dijela poreza na dohodak koji je do sada pripadao državi. Da je podjela određena isključivo u korist državnog proračuna jedna je od teško oborivih kritika, koju predvodi SDP i njegovi lokalni čelnici, s gradonačelnikom Zagreba kao najvećim gubitnikom. Ipak, Vlada je osim spretnim odabirom imena predložene mjere, također spretno odigrala i kartu zavisti velike većine gradonačelnika i župana u Hrvatskoj, nezavisno iz koje stranke dolaze, na nametljivo razbacivanje bogatstvom svog zagrebačkog kolege. Bandić se našao u nezavidnoj situaciji da zbog svoje bahatosti i medijskog napuhavanja svoje financijske moći, koju je benevolentno dijelio šakom i kapom od Sinjske alke do gradnje kuća izbjeglim Posavljacima, sad teško može pridobiti simpatije javnosti kada mu Sanader, baš u maniri Robin Hooda, uzima da bi dao „siromašnima“. Čak i pozivanje na Ustav i prijetnja ustavnom tužbom nije pretjerano uvjerljiva jer u situaciji kad ustavom nisu zagarantirani prihodi lokalne samouprave, teško se pozivati na odredbu da je država dužna iz isključivo svojih prihoda financirati razmjeran razvoj svih svojih sastavnih dijelova kako nalaže članak 137. Ustava. Šuker neće imati previše problema jer je razmjerni razvoj odlučio financirati iz svog dijela poreza na dohodak s obzirom da taj dio poreznih prihoda, onoga trenutka kad saborska većina izglasa zakon, postaje i de facto i de jure dio državnog proračuna. Nakon toga biti će sasvim u skladu s Ustavom, od 21% prihoda poreza na dohodak što i dalje sjedaju na račun Ministarstva financija, financirati razmjeran regionalni razvoj te transferirati ta sredstva onim jedinicama koje je Vlada odredila kao nerazvijene i one kojima treba potpora.
Kako se javna rasprava usmjerila na sukob Zagreba i ostalih tako u drugi plan padaju drugi aspekti navedene promjene. Malo se govori o tome da je prihod od poreza na dobit jedan od najbrže rastućih u cijelom spektru državnih prihoda i da je to vjerojatno presudilo odluci da se isti ne raspodjeljuje i dalje lokalnoj samoupravi prema pravednijim načelima, nego da poveća državne prihode. Tu leži i odgovor na različite projekcije o padu prihoda u sljedećoj fiskalnoj godini od cca. 800 milijuna kuna koliko predviđa Slavko Kojić, pročelnik za financije Grada Zagreba u odnosu na Šukerovih 500 milijuna. Naime Kojić računa da će dobit i dalje rasti po dvoznamenkastoj stopi rasta dok Šuker računa sa ovogodišnjim prihodom i njega uspoređuje s ukupnim proračunom Zagreba za sljedeću godinu. S druge strane porez na dohodak je više manje fiksni i ima tendenciju smanjenog rasta. Štoviše, izgleda da Vlada Zagrebu, ali i svim ostalima jedinicama samouprave priprema i još iznenađenja iz kuhinje koje je skuhala i ovu „decentralizaciju“. Iz prijedloga Proračuna za 2007. godinu da se iščitati da će država na ime 21% poreza na dohodak prihodovati 1,4 milijarde kuna, što znači da će ukupni prihod od tog poreza predviđa u iznosu od 6,6 milijardi kuna. S obzirom da je ove godine bilo planirano prihodovati 8,7 milijardi kuna, što će vrlo vjerojatno i biti ostvareno, a da je još 2005. godine prihodovano po toj osnovi 6,8 milijardi postavlja se logično pitanje gdje je nestalo više od 2 milijarde kuna, koje bi trebale sjesti na račune županija, gradova i općina. Odgovor se vrlo vjerojatno nalazi u još jednoj predizbornoj mjeri, kojom će Sanader u izbornoj godini nagraditi birače. Naime iza smanjenja prihoda od poreza na dohodak krije se vrlo vjerojatna odluka o povećanju neoporezivog dijela osobnog dohotka. Znači da će se u izbornoj godini još „decentralizirati“, kako je spretno nazvana preraspodjela sredstava između Zagreba i ostalih jedinica, i prihod jedinica lokalne samouprave u korist sredstava poreznih obveznika, kojima će se u njihovim kućnim budžetima ostaviti predizborne 2 milijarde kuna više.
Da postoji politička volja za stvarnom decentralizacijom ona bi se morala manifestirati u realnom povećanju prihoda, ali i ovlasti koje država prepušta u korist županija, gradova i općina. Trenutna situacija, koja se najslikovitije može opisati i financijskim položajem županija u odnosu na opće bolnice, kojima su županije formalni vlasnici, a gdje je ukupni godišnji proračun bolnica veći od proračuna svih županija, ilustrira financijsku, a posredno i političku moć koju niže razine vlasti imaju u Hrvatskoj. Iako je centraliziranost neke zemlje teško egzaktno mjerljiva nameće se zaključak da bi Hrvatska sa sadašnjim stupnjem centraliziranosti financija, ali i ovlasti bila pri vrhu ljestvice europskih zemalja kao izrazito centralizirana država.

01.12.2006. u 19:48 • 5 KomentaraPrint#prijavi hr.digg

četvrtak, 30.11.2006.

Ministrov lakat protiv istine

Tri današnja događaja natjerala su me da se zamislim nad namjerama i motivima koje od mene i javnosti skriva i taji državni vrh i ljudi koji su od nas birača dobili mandat da nas vode i osiguraju bolji život. Prvi događaj su poruke članica NATO saveza iz Rige, drugi je gurkanje laktom ministra obrane hrvatskog vojnika u Afganistanu u trenutku kad dotični daje izjavu za nacionalnu televiziju i treći je laž upućena cijeloj naciji iz usta našeg predsjednika koji je i vrhovni zapovjednik naše vojske. Sva tri događaja stavljena u kontekst hrvatskih ambicija da se pridruži NATO savezu dobivaju jednu ružnu i za mene neprihvatljivu konotaciju.
Pođimo redom. Prvo smo saznali da je Hrvatska, zajedno s Makedonijom i Albanijom, odjednom postala poželjna NATO savezu i da zemlje članice odjednom sve misle ono što nam je američki predsjednik Dabl-ju Bush obećao da će svi misliti, a to je da Hrvatska ispunjava uvjete i da će ih do 2008. sigurno ispuniti te dobiti pozivnicu da se pridruži NATO savezu. Iako ne znamo pozadinu zbog koje je mala Hrvatska odjednom postala NATO potencijal i nemamo nikakvih dokaza da je to zbog toga što smo odlučili ojačati našu prisutnost u kriznom, južnom području Afganistana bojim se da ostaje gorak okus u ustima nakon današnje poruke iz Rige.
Drugi događaj je gurkanje laktom skupnika Špehara od ministra obrane Rončevića i to pred očima cijele nacije, prezentirane u tom trenutku kamerom HTV-a, u trenutku kad medijima nevičan dočasnik krene s malo previše detalja i preživopisno objašnjavati okolnosti koje su dovele do njegovog ranjavanja u debelo meso. Izgleda da se skupnik Špehar nije najbolje prilagodio scenariju medijskog nastupa koji je osmislio Rončević, a kojem je cilj bio sakriti da je do ranjavanja došlo nakon izravnog vojnog sukoba na terenu koji se smatra žarištem pokreta otpora protiv tzv. mirovnih snaga i regularne vojske Afganistana. Rončević je pod svaku cijenu želio spriječiti da istina o angažmanu hrvatskih vojnika u ratu u Afganistanu dođe do hrvatske javnosti, ali je svojim laktom prenio poruku snažniju od tisuću riječi.
Treći događaj nam je upriličio naš vrhovni zapovjednik Mesić, glavom i bradom, kada je u Dnevniku plus, bez da trepne okom, cijeloj javnosti obznanio da hrvatski vojnici (dakle i ranjeni Špehar) ne ratuju u Afganistanu nego se drže odluke Hrvatskog sabora te isključivo obučavaju afganistansku vojsku bez odlaska na teren i izravne borbe, koja se valjda pričinila sirotom skupniku Špeharu. Možda Mesić nije gledao izjavu koju je Špehar greškom dao HTV-u, ali to ne mijenja činjenicu da Hrvati u Afganistanu ratuju i vode bitke za neke nama nepoznate ciljeve, a vlada i predsjednik zajednički rade na tome da se to ne sazna. Imamo klasični slučaj pastira koji laže, ali ga odaje kozin rog, koji je polomljen ili u ovom slučaju vojnikova stražnjica koja je propucana.
Kada spojimo vijesti o interesu NATO-a da i mi ratujemo zajedno s njima i skrivanje istine o pravoj misiji naših vojnika u Afganistanu te tome još dodamo posljednju anketu Pulsa prema kojoj su građani Hrvatske izrazito protiv ulaska Hrvatske u NATO i pretpostavljam, protiv angažiranja naših vojnika da ratuju po svijetu za nepoznate i nejasne političke i vojne ciljeve, dolazimo do zaključka da je naš premudri i prepametan državni vrh odlučio da je najbolje skrivati istinu od nas građana i ugurati Hrvatsku pod svaku cijenu u NATO.
Izgleda da je odlučeno da je za nas najbolje da ne znamo kako naši vojnici već ratuju rame uz rame s NATO vojnicima i kako time plaćamo nagradu u obliku ulaznice u NATO savez, kako bi naši vojnici mogli i dalje ratovati rame uz rame s ostalim vojnicima iz NATO-a, ali ubuduće bez skrivanja i laganja domaćoj javnosti.


30.11.2006. u 21:10 • 3 KomentaraPrint#prijavi hr.digg

četvrtak, 16.11.2006.

Stranačke vojske

Postrojio Sanader, baš u maniri vrhovnog zapovjednika koji to nije, „svoje generale“ u velikoj konferencsali središnjice HDZ-a na Trgu žrtava fašizma. Hadezeovi generali (od kojih mnogi to uopće nisu) su se vojnički spremno odazvali i javili na raport te izvršili svoju zadaću prema domovini, odnosno stranci, odnosno svome vođi i potvrdili vasceloj javnosti da je državna politika na kursu za koji su se oni borili i da nitko osim HDZ-a nema prava govoriti koji su to interesi branitelja i kakve stavove branitelji imaju zastupati u javnosti.
Odgovor je to na bezobrazno i drsko otimanje od strane neprijateljskog SDP-a jednog od njih. Otkud samo drskost toj nebraniteljskoj stranci da ima Savjet za branitelje i još da su za predsjednika izabrali jednog od onih pravih generala, jednog njihovog. Da su još stavili nekog generala koji je u HV došao nakon dugogodišnjeg školovanja i karijere u JNA kao što je onaj izdajica Tus ili još gore Špegelj to i ne bi bila pljuska tim pravovjernim nosiocima velikog broja čvaraka na epoletama nego su postavili jednog koji je 1990. bio NKV radnik sa perspektivom da u dogledno vrijeme postane VKV, znači istinskog, „pravog“ generala, a to se jednostavno ne smije dozvoliti.
Postrojavanje uspjelo, poruka poslana! Jedini pravi general je hadezeovac general. Ako pravi hrvatski general nije prošao pravi hrvatski ratni put, što on ima govoriti koja su prava branitelja i koliko tko ima dobiti dionica za svoje braniteljske bodove u braniteljskom fondu. Samo oni koji su prošli zacrtanu vojnu karijeru: učlanjenje u HDZ, podjela oružja samo među svojim stranačkim drugovima, zatim ekspresna obuka, pa dekret o unapređenju u bar pukovnika iz čina desetara koji su stekli u mrskoj JNA, pa čekanje do nekog nacionalnog praznika da se konačno svi pomaknu za čin ili dva unaprijed da bi se došlo do generalskih čvaraka. Tko nije prošao taj ratni put, kako on može znati koji su problemi prosječnog branitelja? Nikako!
Da se nisu odazvali pozivu svog vođe kakvi bi to ljudi bili? Kakvi nezahvalnici? Oni dobro znaju kome su dužni za svoje činove, dobro oni znaju da su unaprijeđeni po jedinom ispravnom načelu koje može vrijediti za vojsku u nastajanju, temeljem svoje partijske, pardon stranačke iskaznice na kojoj je samo dvoznamenkasti broj, što će reći da su se među prvima učlanili, pa je red da među prvima postanu generali ili bar brigadiri, pa do prvog sljedećeg državnog praznika (sad ih stvarno imamo dovoljno, pa se kraće čeka u redu) kad i na njih dođe red za generala.
Inače, da se razotkriju kao stranački generali bilo je potrebno samo da SDP vrbuje jednog njihovog, pa da se upali crvena lampica za opasnost prvog stupnja. Pomogli su još malo i oni što ih se HDZ odrekao ili oni njega, nisam siguran, pa moraju osnivati stranku istinskog HDZ-a, valjda onog koji je njih unaprijedio u generale, a ne ovog koji se kao transformirao. Time se Hrvatska uspješno kreče prema uzornoj, istinskoj demokratskoj državi u kojoj djeluju i funkcioniraju demokratske stranke poduprte s boka sa vojnim krilima kojima su na čelu generali i koje na demokratskim principima spremaju svoje ljudstvo za predstojeći izborni boj. Pa tko živ, tko mrtav, odnosno tko preživi njemu glavna nagrada – premijerska fotelja na Trgu Sv. Marka 2!

16.11.2006. u 20:36 • 2 KomentaraPrint#prijavi hr.digg

ponedjeljak, 06.11.2006.

Osvrt na američke izbore

U Americi su sutra izbori u kojima se bira trećina senatora, svi članovi Zastupničkog doma te većina guvernera. Izgleda da će demokrati osvojiti Zastupnički dom i većinu guvernerskih pozicija, a za Senat se još vodi grčevita borba i pitanje prevlasti je još vrlo neizvjesno. Mogle bi presuditi senatske bitke u Montani, Missouriju i Virginiji. Prema anketama tamo su kandidati gotovo poravnati i mogao bi odlučiti svaki glas, iako zadnja Galupova istraživanja daju prednost demokratima u Montani i Missouriju, a republikancima u Virginiji. Ako tako i završi, odnos snaga u Senatu će biti 50 - 50 i o rezultatima glasanja će odlučivati Dick Cheney jer prema američkom ustavu u Senatu odlučujući glas (kada je Senat podijeljen) daje potpredsjednik. To bi također značilo da demokrati, ako pobijede na sljedećim predsjedničkim izborima, automatski osvajaju i Senat jer će onda oni davati taj presudni glas u Senatu. No, to su za sada sve špekulacije i ostaje da se vidi da li će odnos u Senatu biti fifty-fifty ili možda prevagu dobiju jedni ili drugi. Uglavnom, republikanci gube Kongres nakon 12 godina supremacije čime plaćaju ceh globalnoj nepopularnosti njihovog predsjednika Busha, a demokrati su već prilično sigurni da će njihova Nancy Pelosi, liberalna političarka iz San Francisca, postati "speaker" Kongresa.
Pomalo netipično za Ameriku na izborima je dominirala jedna vanjskopolitička tema – rat u Iraku dok su domaće teme bile u drugom planu. Zapravo ovi izbori su promijenili puno ustaljenih načela ponašanja. Iako su do sada demokrati bili glavni pobornici teze da je svaka politika zapravo lokalna politika ove izbore dobivaju na oštrom i dosljednom protivljenju politici čiji je glavni maneken Bush, a koja glasi „Stay on the course!“, a odnosi se prvenstveno na Irak. Demokrati su tvrdili da treba mijenjati smjer i birači su očigledno istog mišljenja tako da prema zadnjoj CNN-ovoj anketi plavi imaju čak prednost od 20 postotnih poena vjerojatnih birača na nacionalnom nivou u odnosu na crvene (58% prema 38%).
Kampanja je bila uobičajeno prljava tako da su kandidati trošili više novca da omalovaže protivnika nego na prezentaciju samog sebe. Bilo je i niskih udaraca među kojima se posebno ističe pljuvanje po Michael J. Foxu koji je u reklami podržao demokratsku kandidatkinju za Senat iz Missourija, Clair C. McCaskill. Poznati glumac koji je obolio od Parkinsonove bolesti je stao na stranu demokrata koji se zalažu za istraživanje matičnih stanica dok republikanci drže stranu svojih glavnih simpatizera iz mnogobrojnih religioznih udruga i denominacija te su za zabranu bilo kakvog istraživanja na embrijima. Nakon reklame jedan je radio voditelj tvrdio da Fox namjerno nije pio lijek ili da se napio kako bi se što više tresao u reklami.
Republikanci su u izbornu utrku ušli ionako oslabljeni pedofilskim skandalom kada je otkriveno da jedan od njihovih kongresmena, Mark Foley iz Floride već godinama zlostavljao (odnosno pokušavao zlostavljati) maloljetno osoblje Kongresa što su njegovi stranački kolege znali i zataškavali, a nije im niti pomogao evangelistički svećenik Ted Haggard iz Colorada (vrlo blizak Bushevoj administraciji) kada je buknuo skandal o njegovim homoseksualnim sklonostima i uživanju droge. Dotični je inače vatreni protivnik istospolnih zajednica i zalaže se za zabranu istih na referendumu koji se u Coloradu i drugdje održava paralelno s izborima.
Demokratima je možda malo naštetio Kerry sa svojom šalom koju je ispričao srednjoškolcima prigodom demokratskog političkog skupa kada je aludirao na Bushevo slabo obrazovanje i povezao ga s ratom u Iraku. Republikanci su uspjeli njegovu šalu protumačiti kao uvredu američkim vojnicima u Iraku pa se Kerry morao ispričati.
U američkim izborima je sasvim normalno kampanju voditi u školama (što je kod nas nezamislivo), a i mnoge druge metode su puno prihvatljivije nogo u Hrvatskoj. Tako su crveni prvi put primijenili i novu metodu političke kampanje, telemarketing, koju osporavaju demokrati. Ne znam da li je razlog što se oni toga nisu prije sjetili ili što je telemarketing zapravo lažna anketa, kojom se birač navodi protiv nekog kandidata. Sustav funkcionira tako da govorni automat nasumice naziva birače i postavlja pitanja o nekim vrijednosnim stavovima i na temelju odgovora ih informira da određeni kandidat demokrata zastupa stavove suprotne onome za što se nazvani zalaže. Tako npr. automat pita da li ste protiv abortusa i ako je odgovor da, navodi demokratskog političara koji je pobornik prava na izbor i konstatira da onda ne trebate glasati za tog čovjeka. Hoće li ta nova metoda napraviti neku razliku ostaje da se vidi.
Nakon 7. studenog Amerika ulazi u novu predizbornu kampanju, ovoga puta onu najvažniju, za novog predsjednika SAD-a. Po prvi puta nakon 100 godina vladajući će morati izmisliti novog kandidata jer Bushu istječe drugi mandat, a Cheney je prestar, prebolestan i prenepopularan da se kandidira. Ako Bush nešto radikalno ne promijeni mogli bi to biti izbori na kojima će jedina prava dilema biti tko će dobiti demokratske preliminarne izbore. Ako se dosadašnje najave pokažu istinite Amerika bi prvi put u povijesti mogla dobiti ili ženu predsjednicu ili predsjednika afroamerikanca (da budemo politički korektni i ne kažemo crnca). Znači da bi predsjdnicom/kom trebali postati Hillary Clinton ili „Nigerijac“ Barac Obama.

06.11.2006. u 20:37 • 8 KomentaraPrint#prijavi hr.digg

ponedjeljak, 23.10.2006.

Zašto Pollitika?

Nisam pisao ništa skoro godinu i pol. U tih godinu i pol život mi se promijenio naglavce i to dva puta. Jedina stvar koja je ostala ista je moj interes za politiku i društvo, odnosno društvene fenomene. To je konstanta. Politika me zanima do te mjere da trenutno sa velikim zanimanjem pratim čak i američke izbore, koji se održavaju 8. studenog 2006. Zanima me hoće li demokrati nakon skoro 2 desetljeća povratiti majoritet u Kongresu. Već sam i napravio malu procjenu (na temelju meni dostupnih podataka) da u Zastupničkom domu najvjerojatnije prolaze, dok će im za osvajanje Senata najvjerojatnije faliti mandat ili možda dva. Dnevno provjeravam što ima na izborima za Senat u New Jerseyu gdje bitku vode Menendez (D) i Kean (R). Isto tako pratim Virginiu, Tennessee i Missouri, jer bi oni mogli biti odlučujući. Zanima me da li će Blagojevich ostati guverner Illinoisa i da li će Amy Klobuchar ući u Senat ispred Minnesote. Uglavnom, nemam baš uobičajni hobi i ne poznam nikoga tko dijeli slične interese sa mnom.
Možda se na pollitika.com javi netko tko ima mišljenje o tome, pa možemo razmijeniti stavove. Sljedećih godinu dana Pollitika bi se mogla razviti u mjesto gdje će se dolaziti po informacije i stavove o našem izbornom cirkusu, koji će završiti krajem sljedeće godine. Tko zna, možda blogeri koji se vrte tamo ovaj put nekako natjeraju politički establišment da ih shvati ozbiljno i možda se desi da i mi dobijemo prve izbore na čiji rezultat presudni utjecaj ima internet populacija. Sve je moguće!

23.10.2006. u 08:00 • 1 KomentaraPrint#prijavi hr.digg

<< Arhiva >>

< studeni, 2007  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Zašto blogam

Kada plaćenim blogerima (popularno zvanima kolumnistima) promakne neka tema ili ju ne "obrade" po mom ukusu dobijem neutaživu potrebu odraditi to na svoj način

Čitajte me i komentirajte i na
pollitika

Meni cool blogovi

Megi
The Last Broadcast
Modesti Blejz
Pastoralni kupus
WinstonW
Zrinsko pismo
Plodovi zemlje
Annie De Meni
Pax et Discordia

Konkurencija

Jutarnji list
Večernji list
Novi list
Vjesnik
Slobodna Dalmacija

Primam poštu na:
redpen(at)net.hr